Priča o ljubavi

I kad bih te noćas u snu vidio, ne bih znao šta bih ti rekao.. ne bih znao šta od tebe bih htio čuti... voljeh te.. i ne prebolih te... moje milo.

11.07.2009.

Priča o ljubavi

Hmm, mislio sam da se o ljubavi može pričati... mislio sam da mi ne treba da sam tužan, skrhan bolom, da sam "ubijen u pojam" psihički i ifzički...

Sad osjećam prazninu, ogromnu, ne vidim načina kako da je popunim. Tražim utjehu, u tudjim dodirima, u praznim noćima, i debelim čašama.

Mada, ne znam što to radim?! Stvarno.

10.07.2009.

Ptica bijela

 

Može li čovjek, uhvaćen u tu mrežu rutine, ne zaboraviti da je čovjek, jedinstveni individuum, biće kojemu je dana samo ova jedina šansa života, sa nadama i razočarenjima, sa žalošću i strahom, s čežnjom za ljubavlju i grozom pred ništavilom i odvojenošću?
 Erich Fromm - Umijeće ljubav
07.07.2009.

Prokleta ljubav...

Pozdravljena budi, prokleta.. Čini mi se kao da uskoro me neće biti. U duši mi samo tremor, strah, nesanica na očima, kojima te gledah, na usnama led.. nemam srca ni za koga, u njemu samo tuga, jad... ništavilo. Gdje li si sada, s kim li si sada, kada u noći sama ostaneš sa sobom? Gdje li tvoje misli odlutaju, dodju li do mene?

Volim te, i umirem za tobom... prokleta i sretna neka si.

 

 

05.07.2009.

Dobar dan, tugo...

evo me opet, bez riječi, bez suza... još sa željom da te ljubim. Ljubav biješe kratka, a zaborav još će da traje. Nadam se da ponekad pomislis na mene, kao lijepu uspomenu.

Volim te.

19.06.2009.

...

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casuu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

19.06.2009.

Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.I stih pada na dušu kao rosa na livadu.Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.Noć je zvjezdana i ona nije uz mene. I to je sve.

TEBI ZIVOT

Kada promatram tvoje tijelo ispruzeno
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao cvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je uzitak osjetiti dan kako se radja.

Kada se gledam u tvojim ocima,
koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslucujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primicem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav sto bjezi i opet se vraca.

Osjecam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vjecnom odvaznoscu zvijezda,
s onom radosnom dobrotom vecernjace,
koja ne trazi niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenadjenje. Svijet u iskrama
osjeca da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj celik uzaren i pomaman
i da cezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreca
prolazi kao naslada koja se ne moze zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih cela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku sto se radja medju pticama,
u vodama, u sumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog sto ga osjecam na usnama.


Vincente Aleixandre

18.06.2009.

:(

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

Pablo Neruda

11.06.2009.

I poslije svega...

Pozdravljena budi, moja ljubavi... još sam tvoje topline rob. Prolaze sati i dani, uskoro i mjeseci... Kao rijeka, sve odlazi u nepovrat. Ali i stalno nešto novo donosi.

Toplo ljeto je na pragu, ovaj put bez tebe ga dočekujem. Hiljade pitanja, a ja samo s jednim odgovorom - volio sam je.

Lijepo sanjaj...

lp

 

03.06.2009.

Sretno

Zdravo, moje maleno... uspio sam vidjeti tvoje slike sa vjenčanja. Nije bilo lako ali sam nekako uspio. Nisam se mogao smiriti dok sve ne vidim i ne saznam.

U vjenčanici koju smo zajedno gledali. Lijepa si.. Prelijepa.

Tvoja cijela familija tamo, sretna, nasmijana.

Nek ti je sa srećom. Volim te. Žao mi je što to nisam ja.

Volim te, i sve najljepše ti želim. Povlačim svaku kletvu, svaku lošu riječ, ako ih još mogu vratiti.

Lijepo je bilo vidjeti te opet. Onako nasmijanu. Pokušavao sam da prepoznam u tvojim očima da li si doista sretna, nadam se da jesi. Sretan sam i ja. Koliko mogu biti sretan.

Ovo nije izvinjenje, povrijedila si me. To ti ne mogu zaboraviti. Ali ipak želim ti sve najbolje i s moje strane ti je oprošteno..Jer, ko sam da ti sreću kvarim i ljubav zarobljavam. Lijepo je bilo vidjeti te. I ne mogu više plakati za tobom, plakat ću samo za danima koje smo imali, i onima koji su bili pred nama. Po koju suzu možda..

Ipak ti ja ne bih mogao pružiti sve što želiš. Budi sretna i vesela.

Volio bih da mi jednog dana objasniš šta se desilo, gdje smo se izgubili, barem toliko učini zbog mene. Javi se ako budeš htjela.

Sjeti nas se ponekad. I opet, ako me budeš trebala, bit ću tu. Kao nekad, nazovi u pola noći...

Tvoj K.

toliko te volim... sad sam siguran u ljubav više nego ikad.

02.06.2009.

...Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove....

U pravu su neki kad mi kažu da sam patetičan... stvarno jesam!

Volio sam je, ne znam da li je volim više ili samo želim da je volim?! Nekad pomislim, kad vidim neku njenu sliku, zar sam je mogao voljeti? Onda se sjetim svih tih trenutaka provedenih s njom (da zanemarimo one loše), i vrati mi se tuga, bol, sjeta, oponeki osmjeh. Sve mi one kletve postanu smješne, kao da ih je neko drugi pisao. Valjda onaj povrijedjeni ja!

Kad se postaviš da gledaš stvari iz neke druge tačke, sve izgleda smiješno, patetično... Užasno i trivijalno, provincijski. U tim momentima, uzdignem se iznad svega, i svijet izgleda ljepše, pun novih lijepih trenutaka i lijepih iznenadjenja.

U jad me vraća misao, da si bila sa mnom, usput planirajući i razmišljajući s kim da se skrasiš...  zar ga stvarno voliš toliko da bi zbog njega, razbila sve od kamen, pogazila sva obećanja, porekla sve poljubce, izbrisala sve trenutke provedene zajedno, prešla preko sve moje ljubavi koju sam osjećao prema tebi, i na kraju bez riječi objašnjenja jednostavno otišla?

Evo već je sedmica prošla, od saznanja šta se desilo uistinu. Sam sebe pitam, koliko sam morao biti loš ili on dobar da bi tako nešto uradila?

Ponekad previše sebe analiziram dodajući sebi kojekakve mane i atribute. I uvijek, poslije svega što se desilo, mislim da su moje mane u stvari jedino što me opisuje. Jedino me one opisaše u tvojim očima, vjerovatno. Čim si ovako nešto mogla da uradiš.

Onda počnem razmišljati, o tim svojim manama. Kakve su, kako ih imenovati, opisati. I onda kažem, i sve da su takve i da se tako zovu, trebala si mi reći.

Nisi ništa rekla. Čekala si samo trenutak, u kom ću možda ispoljiti neku od njih par, navesti ih kao razlog, i jednostavno prekinuti sve.

Djavolski plan. Kukavički? Ne bih rekao. Hrabrost? To definitvno ne bih rekao. Hladnog srca si morala sve ovo napraviti. Postaviti tačno cilj koji želiš ostvariti. Sredstva su ne bitna. Bitno je da ti svoje si ostvarila.

Kako to opisati, osim bezdušno, beskrupulozno, bezkarakterno, podlo! Ali opet ne mogu da te mrzim.

Da li misliš da želim živjeti? Da li misliš da me je strah nekog? Da li misliš da mi nečije prijetnje mogu napakostiti i oboriti me na koljena?

Volio sam te u trenutku vječnost cijelu, i umro u slijedećem...

Nek ti moje suze budu pratilje... bez obzira koliko to patetično zvuči.

 

31.05.2009.

Dani poslije

Postoji li ljubav? Rekao sam na početku ovog bloga, da u ljubav vjerujem. Onda odakle sad ovo pitanje, da li sam volio stvarno... ili sad shvatam ljubav, bolje reći ljude oko mene malo drugačije?

Vjerovao sam joj, i vratila mi je izdajom. Kažu da je to jedina ljaga koja se ne može saprati. Prati te dok si živ.

Gotovo je sve... Nekako se osjećam slobodno, kao da sam zbacio sa ramena ogroman teret... svijet izgleda drugačije. Bolje. Da, BOLJE!!

Nek joj moje suze budu pratilje. Zauvijek.

 

28.05.2009.

Dva dana poslije

Ne znam šta da kažem samom sebi! U redu je? Bog dragi će na kraju dati svoju riječ. Ja je nemam. Mogu da ludim, mogu da se ljutim, mogu da tugujem... Ne znam šta bih sve mogao, ali nikako mi ne ide.

Kleo sam te danas i jučer koliko sam mogao. Kažu mi nije prava ljubav ako voljenoj želiš zlo, nije fer prema onom što si osjećao, ili što još uvijek osjećaš. Mislim da ovo više nije ljubav, prešlo je sve granice normalnog. Evoluirala je u bezgraničnu ljubav.

Toliko te volim da bih najradije umro sada. Da li je to ispravno? Umrijeti zbog tebe i zbog prave ljubavi? Mislim da bi mi svi na kraju rekli: Kakav glupan! Ubio se zbog takve kao što si ti!?

Opet ne bih bio u pravu.

Kako god, ljubav je lična, vodjena ličnim osjećanjima. Niko ti ne može reći šta da učiniš a šta ne, bez obzira na iskrenost tih riječi. Siguran sam da ti to najbolje znaš!

Mislio sam sve najlepše o tebi. Volio ono što drugi nisu vidjeli. Želio te kao nikog do sada. Pisao ti pjesme, sanjao o tebi.

I dalje bih... ali ne mogu. Sad mogu samo sebi pisati. Tražiti utjehu u sopstvenim riječima. Izgledaš lijepo u vjenčanici. Lijepo vjenčanje, sigurno. Vjerovatno nisi imala puno vremena za planiranje, izvini što ranije nisi počela pripreme, nekako jbga, bio sam tu pored tebe. Izvini na smetnji.

DaBogda bila sretna koliko sam ja sretan bio s tobom.

Želim ti da te svaka suza moja stigne i donese ti hladnoću u tvom srcu. Želim ti da ti budem utjeha. Želim da ti se svaki san koji si imala pretvori u moru.

Želim ti puno laži i prevara.

Želim da ti svaki dan bude ispunjen iščekivanjem boljeg, i da živiš s kajanjem.

Neka ti svako jutro bude patnja, i svaka noć mučenje.

Nek ti svaki njegov dodir budi strah.

Želim ti da mi se vratiš.

Želim ti sve što ne mogu da zamislim ni da izgovorim.

Toliko sam te volio i toliko te još uvijek volim...

I ako sam bio griješan prema tebi, nek isto i meni bude.

25.05.2009.

Konačno istina

Ima li kraja mojoj patnji, umjesto da zaboravim, spoznao sam istinu. Bolje reći, konačno sam saznao istinu. Sve vrijeme sam se pitao zašto je otišla, zašto me je ostavila, gdje sam pogriješio. Sve vrijeme ona je čekala, utapala svoju tugu, provodila vrijeme sa mnom, a drugi, njena bivsa ljubav, je bio s  njom u mislima.

Upravo sam saznao da se udala... 

 

Ne znam šta da mislim, šta da osjećam, čemu da se nadam... 

Nek joj moje suze budu pratilje... 

Hvala ti na iskrenosti, moje maleno...

25.05.2009.

Ljubav

I poslije svega, ostaje mi ljubav. Kakva god da je. Volim je, a ona ne zna to. Možda i zna, možda misli da je ovako najbolje za oboje! Muče me pitanja, odgovore ne znam. Prebacim svakim danom po koju krivicu na sebe. Ne valja mi to. Još malo, bit ću kriv za sve što nam se dogodilo.

Eh, da mi je znati, šta da učinim? Kako čežnju i bol iz srca da iščupam? Kako da sebi oprostim što je volim, kako da je zaboravim.?! Nema više suza u mojim očima, odavno su presahli putevi kojima su tako lagano klizile. Emotivno istrošen, kako mi neko reče prije par dana.

Opet mi ljubav daje snagu, da trajem da se borim, da joj budem bliže, barem u snovima. Teško je hodati svijetom, pun žala, ne osjećajući ništa prema svijetu oko sebe. Ponekad pokušam odglumiti osjećaje,  ne ide mi... Vidi se samo blag osmjeh na mom licu i sjeta u očima. Nekad mi kažu da dobro umijem sakriti ono što mi na srcu leži. Ne znaju moje noći, moje samotne sate.

Kako da je vratim sebi? Kako da joj pogled na sebe skrenem, rasplamsam vatru u njenom srcu?

Volim te, moje milo... Svaki tren, svaki dan, samo mi više nedostaješ... mislio sam da će vrijeme izbrisati tragove tebe u mom srcu, u mojoj duši.Nesanica mi tijelo mori, kao ona pjesma, što su nam Cigani za dušu pjevali, onomad kad smo se voljeli.

24.05.2009.

5 mjeseci poslije

Evo me još sam živ. Prošlo je toliko dana, noći, čekajući te... Sretan ti rodjendan, moje maleno. Mogli smo bolje, mogli smo više. Gdje je ljubav u tebi skrivena? Gdje si svoje srce od mene sakrila?

Volim te, moje maleno.

Dao bih srce, svoju dušu i tijelo da budemo zajedno, zauvijek. Da mogu da te držim u naručju, da te ljubim, da te volim cijeli život svoj.

Dodji mi večeras, barem u snovima moja budi.

Volim te... Sretan ti rodjendan.

 

23.05.2009.

Još po nešto

 

Čekam nešto,

ne znam ni šta,

da li ljubav, ili nadu,

ili možda sreću il' utjehu

možda čekam - smrt.

Postajem nestrpljiv,

dosadu ubijam životom,

harmonikom, ženom,

Druge tješim i veselim

dok mojoj duši vatra je dom.

 

Glumim čovjeka koji

hodaše ulicama, davno nekada

Ne znam da li će to nešto doći

već kasni, godinu dvije,

ne znam više hoću li glumiti moći.

K.S.

23.05.2009.

Još sam živ!

Vratio bih vrijeme

samo da opet vidim sebe,

sretnog, na prozoru, na livadi,

u šumi, pod zvjezdama

u zoru, kad sunce ustaje

da mi lice sjajem umije.

Ili, opet, da vidim nju,

veče kad joj poljubih usne prvi put,

da osjetim ponovo njenu toplinu

kojom mi je srce užarila

mameći me u ambis ljubavi.

Vratio bih vrijeme, al ne mogu

onda ne bih imao sjećanja

koja me griju i ovoj hladnoj noći,

koja me posjećaju da sam nekad živio

koja mi govore, da sam još uvijek ŽIV.

K.S.

23.05.2009.

Trebam te..

Ovu pjesmu posvećujem tebi.. Sretan rodjendan.

Trebam te.

Da li se još uvijek sjećaš mene,

ti, prelijepa neznanko?

Mene, ovakvog, nikakvog,

kome si usne davala,

kome si srce uzela i u džep svoj stavila?

Poslušaj noćas ovu pjesmu

koju bih tako strasno  i nježno šaputao..

Uživi se i udji u nju,

daj joj snagu da traje

u tvojim mislima, u tvom tijelu.

Vrati meni nevjerniku, vjeru

u sosptveni život i sudbinu,

što ne znam gdje me vodi,

a bez tebe, moje maleno,

u još veću propast i jad

putem kojim sam djavo hodi.

Sam sam opet, zima je

večeras te nema da me ugriješ

svojom blizinom i pogledima,

Pokušaj da dodješi pomogneš mi

u traženju sna i ljubavi..

da se moje tmurno nebo bar malo razvedri.

K.S.

 

 

23.05.2009.

I opet

Sutra ti je rodjendan... tužan i nervozan u isto vrijeme... vraća me u prošle dane. Nervozan sam, kao da sutra će se desiti nešto veliko.  Poklon je odavno spremljen za tebe.

Cvijet, koji si htjela dok je još bio sjeme. Sad je dovoljno izrastao da ga možeš uzeti.

Volim te. Sretan ti rodjendan.

19.05.2009.

Duša

Opet bih ljubio te, kao nekad prije

čuvao te u zagrljaju ne dorečene ljubavi,

vrati se, moje maleno, i budi Sunce mojoj sjeni

crveno praskozorje, žuti mjesec na mom noćnom nebu.

Zvjezde me opet  zovu, med njima tražim tvoje ime

nedostaješ mi, koliko ruži kapi rose

čuvam te u svojim snovima, tražim i dozivam te,

ljubim i volim te.

 

18.05.2009.

Tebi

 

 

 

 

 

Sada si moja. Počivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noć se okreće na svojim nevidljivim kotačima,
a ti si uza me čista ko jantar uspavani.

Nijedna neće, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ići ćes, ići ćemo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna neće sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oči sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noć, svijet i vjetar raspliću svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.


Pablo Neruda

15.05.2009.

Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd.

Opet se vraćam ljubavi. Izdala me je mnogo puta, bila je tu, pa nestane. Da li je bol i tuga kad niste s voljenom osobom, znak da je ljubav postojala? Da li je to zbog ekvilibrija izmedju dobra i zla, tuge i radosti? Koliko si sretan toliko moraš biti i tužan, koliko dobrog se desi toliko i lošeg se mora desiti...

Postoji li granica dokle se smijemo prepustiti ljubavi? Ili možemo voljeti bezgranično i vječno? Vjerujem da taj ekvilibrij opet dolazi do izražaja i u ovim pitanjima. Ljubav je stopostotna, ne prelazi nikad crtu od 100%, uvijek se kreće u tim procentima, neko u toj ljubavi učestvuje 50%, 60%, 70%, 90%, dok druga strana, 50%, 40%, 30% pa čak i 10%. Najbolje je kad je na 50%. Savršena ravnoteža izmedju želja i prohtjeva, očigleda spremnost na kompromis. Kako se taj omjer razilazi, tako nastaju i problemi, i sve je gore što je omjer veći...

Kad se voli, ta osoba na koju je usmjerena ljubav, uvijek je prava, uvijek je najbolja, najljepša. Druga strana ako predje crtu od 50% prema dole, uvijek razmišlja o tome da li je to pravi izbor za nju ili može bolje, pošto ne osjeća dovoljno ljubavi.

U drugu ruku, ljubav zaljubljenima stvara imaginarni povez preko svih čula razuma, preuveličavajući osobine voljene osobe, umanjujući mane. I opet, kako ljubav dolazi na neke ravnomjerne razine obostranosti, tako se i mane i dobre osobine, dovode na isti procenat, gdje na kraju jedna dobra ili jedna loša osobina, prevagne u kompletnom utisku o toj osobi, bez obzira na stvarnu '' težinu'' i važnost te osobine za budućnost.

Nastavit ću kasnije, kad se vratim s puta... :)

13.05.2009.

Više je ne volim,zaista,a možda je ipak volim.Tako je kratka ljubav,a tako dug zaborav.Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju, moja je duša nespokojna što ju je izgubila.Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,i ovi stihovi poslje

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.

Volim  te više nego prije, ako je i moguće voljeti te više. Pričam o tebi, o nama, drugi me slušaju, mada sam već dosadio svima. Čuvam te još u svom zagrljaju, u svojim mislima, u svojim snovima. Kao sinoć, kad si mi ponovo došla... Htjela si da se vratiš, ali si mislila da te više ne želim! Na svaku tvoju riječ sam odgovorao ŽELIM TE, VIŠE OD SVEGA. Često mi se vrate sjećanja na onu noć u Gracu, kad sam ti rekao udaj se za mene, po ko zna koji put izgovarajući to, a ti odgovorila, kako mogu opet da te pitam kad ne želiš više biti sa mnom?! Odgovorio sam JER TE VOLIM! SVIM SRCEM I DUŠOM SVOM.

Zašto mi nisi vjerovala? Zašto misliš da ne govorim istinu? Zar sam to nečim pokazao?

Kažu mi, poslije moje priče o nama, MORA DA SAM JA NEŠTO URADIO TOLIKO TEŠKO DA NE MOŽEŠ DA MI OPROSTIŠ? Jel to tačno? Ne znam, stvarno! Reci mi...

Svaki dan, svaku noć provodim razmišljajući gdje smo do sada mogli biti.. ponekad i pomislim da je dobro što si otišla, zbog povremenih problema kroz koje prolazim, da ih ne bi i ti prolazila. Nisam krio pred tobom ništa, i ako se možda u pojedinim trenutcima tako doimalo. Tu sam, pored tebe.. uvijek blizu.. Koliko smo puta rekli, kako ćemo pričati našoj djeci o svemu što smo prošli... osmijeh na mom licu, iskrao se, upravo sada dok ti ovo pišem... Osmjeh mi iskrade i sjećanje na naš '' ugovor'' o čuvanju malog zlatnog retrivera... i tvoje ludiranje sa frizurom..

Volim te

 

11.05.2009.

U daljini netko pijeva. U daljini. Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.Kao da je želi približiti moj je pogled traži.Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Da li bi ti moje IZVINI značilo nešto? Da li bi mi tvoje objašnjenje svega što se desilo, pomoglo da te zaboravim? Da li te volim? Da li me još uvijek voliš, ako si me voljela? Šta sam ti značio u životu, da li ti nedostajem?

Zašto sve mora biti ovako teško, zašto se ne vratiš? Zar sam stvarno nešto uradio, rekao, pomislio da ne možemo riješti običnim razgovorom? Javi se...

Volim te, moje maleno..

 

...'' Na javi sam te ljubio strepeći da ne probudim nekog...
A u snovima te ljubim strepeći da sebe ne probudim...''

Đ.B.

06.05.2009.

Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.I stih pada na dušu kao rosa na livadu.Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.Noć je zvjezdana i ona nije uz mene. I to je sve.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Sretan li sam što te znadoh... samo mi jad stvori u srcu, samo mi dušu slomi kao grančicu suhu. Ukrala si mi sve što je vrijedilo u meni, mislio sam da sam ti to davao. Teško je pomisliti da nisi tu kraj mene, mada navikavam se. Jbg, nije nam bilo sudjeno kako ono ti kažeš... Ne vjerujem u te riječi, jer sudbinu sami krojimo. Treba se malo potruditi da bi se neke stvari ispunile.

Pomisliš li kad na mene? Nekako ne mogu da te zamislim da u opšte razmišljaš o meni. Takva hladnoća s tvoje strane nagoni me na pomisao da ne možeš ni pomisliti na mene, jer čini se kao da ti ništa nije značilo ono naše vrijeme, sve one riječi, sve one neprospavane noći, sve suze, i sva bol.

Opet pišem o tebi, a nije mi namjera. Nekako se uvijek okrenem tebi. Onome što smo bili. Pokušam ponekad da te mrzim, da stvorim o tebi neku odvratnu sliku. Ne uspijeva mi. Al isto tako, ne mogu ni da zamislim tvoje lice nasmijano, samo hladno i ukočeno, bez emocija. Kao skulptura izvanredne lijepote, ali nijema, slijepa, uvijek zamišljena, uvijek sjetna.

Iskreno, opet poslije svega, sve bih uradio da mogu biti s tobom. Al ne vidim način, ne vidim mogućnost, poslije tvoje hladnokrvnosti i odbojnosti prema svemu što smo bili. Možda i ti želiš da se vratimo nama, možda ni ti ne znaš način kako?? Samo me nazovi, znaš da sam tu... Znaš da sam dolazio uvijek kad bi me nazvala, u bilo koje doba. Moja žrtva je ne bitna, a i tvoja. Nije bilo dovoljno. Mogli smo više, da si htjela predati se.

Ne znam da li čitaš ove tekstove što ih pišem. Možda i čitaš. Možda ti i suza krene, svaki put kad se nadješ u ovim riječima. Ljutim se na sebe što sam ti dozvolio da me obmaneš opet.. nisam bio na oprezu, prepustio sam ti se kao nikom prije.. i neka sam. Koštalo me je puno, i još uvijek plaćam cijenu svoje nesmotrenosti. Volim te, nedostaješ mi.. Prosto je, zašto komplikovati više?

I to je sve.

04.05.2009.

"U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.."

Novog dana sjaj... Osjećaj kao da vrijeme leti, a ona nije tu, sa mnom... kao da svaki tren prolazi uzaludno. Onda opet pomislim, možda se vrati, možda me nazove i kaže da me želi kao i prije. I vrijeme uspori, sekundi se pretvaraju u godine, nervoza u stomaku, iščekivanje (ne)mogućeg.. Zazvoni!!

Ponekad, kad mi razum prevlada nad burom osjećanja, pomislim, da li bi me isto gledala, da li bih te isto gledao, da li bi u mojim očima vidjela ljubav, ili bi htjela da vidiš osvetu, mržnju? Moje maleno, volim te. Volim te, i te riječi na ovom crnom platnu nisu samo riječi, već i znače to.

Mržnji nema mjesta u mom srcu... ni za osvetu. Tvoj sam, moja malena, dušom i tijelom. Možda to i zloupotrebiš, baš me briga... sve dok te ljubim, sve dok si tu.

 

 

03.05.2009.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

I zašto vezujem riječ LjUBAV za nju? Zašto me i dalje muči? Zar ona nije tu sa mnom? Tuzne su ovdje riječi sebi utjehu tražile. Ona nije tu...
Htio sam vam pričati o ljubavi, svemoćnoj, sebi samoj dovoljnoj... htio sam vam pricati kako je volljeti, biti uz nekoga i kad je neko uz tebe jer te voli.
I opet mi ona dodje u san, opet mi ona dodje kao opis za moje tužne riječi, opet ona, nedostatna, koje nema  više u mom zagrljaju, i mene koji više ne plovi njenim očima... sad sam joj gorka suza, sad sam joj bol u duši, sad sam joj gorčina na jeziku... Zar je to ljubav, zar ljubav mora da pati, da bi bila ljubav? Da bi se zvala ljubav.
Izustio bih neku riječ prepoznatljivu, riječ ubitačnu, napisao bih najtužnije stihove i umro bih ponovo, ne bi li me čula, ne bi li me opet svojim usnama pojila...
Čuj me večeras, moja malena, otvori oči, tu sam još, iza tebe, pored tebe.. bit ću tu. Ako me kad, ako me ikad zatrebaš.

03.05.2009.

Pearl S. Buck - " Doista ništa čovjeku ne može pružiti dovoljno naknade za odsustvo ljubavi u srcu žene koja je njegova supruga."

Evo me opet... sanjao sam svoju ljubav, svoju bivšu ljubav...  Teško zvuči ta riječ - BIVŠA.. Ne mogu da vjerujem da  je postala - BIVŠA. Ali lijepo sam je sanjao. Sanjao sam da si se vratila. Koliko te volim, samo da znaš, moje  maleno...
Htio sam veceras napisati kako sam je upoznao, kako mi se zivot promjenio... predomislio sam se. Cini mi se da sve velike ljubavi, barem mislimo da su velike, pocinju banalno, ni odkud, kao da ne žele da se dese, i uvijek se dese. Toliko mi nedostaje, moja malena... Pokušavam da proniknem u razloge zašto me je ostavila, zašto je otišla bez riječi...

Opet je imam u snovima, opet je sa mnom... Kad se probudim, ljut sam... ljut sam što me zora budi, veselim se noći, veselim se samoći...

OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Nocni vjetar kruži nebom i pijeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdana i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pijeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

29.04.2009.

Početak

Htio bih napisati nešto o ljubavi... Možda je tema previše eksploatisana, previše uprljana kičem i previše lična, al vrijedi pričati o njoj. Ne znam gdje da nadjem početak, u kom kutku svoje mladosti i djetinjstva. Počni ispočetka rekli bi, ali gdje je početak u ljubavi? Valjda samo kraj njen zna da je i postojala.

Ne smiješ biti materijalista, da bi mogao nastaviti čitati dalje, slušati, pričati o ljubavi... Moraš otvoriti srce, svoj um staviti u pripravnost, jer ćeš tražeći logiku naći čisto ludilo i izbezumljenost. Volio bih da ti mogu, prijatelju, kog je jad i čemer koju ljubav donosi ali i preplavljenost ljepotom života i osobe koju voliš nanio na ove stranice, napisati tačno šta ti je činiti. Nema lijeka boli tvojoj, osim nove ljubavi.

Ja, ne želim se odreći ljubavi, vjere u nju... postoji, tu je, naći ćeš je jednim pogledom i otkucajem usnulog i ranjenog srca.


Noviji postovi |

Priča o ljubavi
<< 12/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


CLICK a Way

Riječi nasušne
"Zadovoljenje osjetila uskoro postaje vrlo malen dio onog dubokog i zamršenog osjećaja koji nazivamo ljubavlju. Ljubav je, pak, sveopća žudnja za zajedništvom, ne samo osjetila, nego i sveukupne naše prirode – intelektualne, razumske i sjećajne. Onaj ko pronađe svoj protutip uživa u savršenoj i trajnoj ljubavi; vrijeme je ne može promijeniti, udaljenost je ne može ukoloniti, razumijevanje je potpuno."Benjamin Disraeli

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
68769

Powered by Blogger.ba